Zašto neki ljudi nikad neće razumjeti zašto vozimo motor?

Postoje stvari koje možeš objasniti i postoje stvari koje možeš samo osjetiti. Motor spada u ovu drugu kategoriju.

Zato razgovori o vožnji nekada završe krivo i prije nego što su stvarno počeli. Netko tko nikad nije vozio pogleda motor i često vidi ono što mu je najlakše vidjeti: opasnost, trošak, buku, izloženost, hir, možda malo ega i iz te slike složi zaključak - brz, površan, nekad presamouvjeren. Kao da je sve odmah jasno i kao da iza dva kotača nužno mora stajati ili potreba za adrenalinom ili manjak razuma.

Upravo tu nastaje onaj tihi jaz koji vozači jako dobro poznaju. Nije stvar samo u tome da nas ljudi ne razumiju, već u tome da često misle da nas razumiju, a promaše gotovo sve bitno.

Kad netko nikad nije vozio, on gleda motor izvana. Gleda predmet, stroj, rizik. Gleda scenarije, ono što bi moglo poći po zlu. I realno, iz njegove perspektive, to ima neku logiku. Problem je samo što vožnja nije iskustvo koje možeš rastaviti na logične komponente i misliti da si time došao do istine. Možeš znati konstrukciju, cijenu, potrošnju, snagu, opremu, statistiku, sve tehničko i opet ne razumjeti ništa, jer vožnja nije važna zbog onoga što je - važna je zbog onoga što radi čovjeku. To je dio koji mnogi nikad ne uhvate.

Njima motor izgleda kao dodatak životu, hobi, vikend igračka za odrasle. Ali za puno ljudi koji voze, motor nije dodatakveć jedno od rijetkih mjesta gdje se sve nepotrebno ugasi. Gdje glava konačno prestane skakati s jedne stvari na drugu i nema notifikacija, objašnjavanja, tuđih očekivanja, malih performansa koje svi radimo kroz dan i više ni ne primjećujemo. Na motoru nema puno prostora za glumu. Na njemu ili si prisutan ili nisi. 

I možda baš zato toliko ljudi ne može objasniti zašto voze bez da zvuče prejednostavno. Kažu: “Opušta me.”, “Volim to.”, “To je moj mir.”, “Tko zna, zna.” I sve je to istina, ali nijedna od tih rečenica nije dovoljna. Premalo je i prekratko je za nešto što je puno dublje od samog čina vožnje.

Nije stvar samo u tome da ideš od točke A do točke B, niti je stvar u brzini, koliko god ljudi koji ne voze voljeli misliti da jest. To je jedna od onih lijenih pretpostavki koje zvuče uvjerljivo samo zato što su jednostavne. Lakše je reći da ljudi voze zbog adrenalina nego priznati da možda traže nešto mnogo tiše i ozbiljnije: fokus, reset, prostor, osjećaj sebe i za sebe bez viška buke.

I da, to zna zvučati paradoksalno nekome tko ne vozi - kako nešto što izgleda tako sirovo, otvoreno i rizično može nekome donositi mir? Pa upravo zato što traži potpunu prisutnost.

Koliko puta kroz dan stvarno budeš na jednom mjestu, u jednoj misli, u jednom trenutku? Bez da si pola u jučer, pola u sutra, trećinu u obavezama, četvrtinu u porukama, i ostatak u nekoj mentalnoj magli koju više ni ne znaš imenovati? Većina ljudi danas gotovo nikad. Sve je rasuto, sve je fragmentirano, sve vuče pažnju na svoju stranu. I onda sjedneš na motor i odjednom nema prostora za deset paralelnih verzija tebe već ostane samo jedna. Ona koja gleda cestu, osjeća podlogu, sluša stroj, procjenjuje, diše i napokon prestane biti razbijena na komade. Tko to nije osjetio, teško će razumjeti da se mir ponekad ne nalazi u mirovanju nego u koncentraciji.

Zato je tako plitko kad netko vožnju svede na potrebu da budeš viđen, iako naravno da i toga ima. Ima ega svugdje gdje ima ljudi, i dokazivanja, poze i buke. Ima i onih kojima je važnije kako izgledaju nego kako voze. Ali svesti sve vozače na taj kalup isto je kao svesti cijeli nečiji karakter na najglasnijih pet posto njegove osobnosti. Lako je, ali nije pošteno.

Puno češće motor nije produžetak ega nego izlaz iz svega onoga što nas kroz dan pretvara u uloge. Posebno kod muškaraca, iako ne samo kod njih. Kroz dan si ono što trebaš biti za druge: odgovoran, dostupan, sabran, koristan, jak, kontroliran. Netko tko ne smije previše zastati i mora imati rješenje. Netko tko gura dalje čak i kad mu se ne gura. A onda dođe vožnja i na neko vrijeme sve to otpusti.

Ne moraš objašnjavati kako si, ne moraš nikoga uvjeravati da si dobro. Ne moraš biti ni zabavan ni produktivan ni na visini zadatka, samo moraš biti prisutan. Možda baš zato motor nekima postane jedno od rijetkih mjesta gdje stvarno osjete da više ništa ne izvode i da su, koliko god to jednostavno zvučalo, napokon samo svoji.

To ljudima izvana često izgleda pretjerano, čak kao da vozači motoru daju neku mistiku koja mu ne pripada. Ali možda problem nije u tome što vozači previše osjećaju, nego u tome što je ostatak svijeta prihvatio da se malo toga više smije osjećati duboko bez ironije i distance. Danas sve mora biti brzo objašnjivo, korisno, racionalno, mjerljivo. Koliko košta? Koliko vrijedi? Koliko je praktično? Koja je korist?

A neke od najvažnijih stvari u životu uopće nisu praktične.

Nije praktično sjediti uz more i šutjeti, slušati pjesmu koja te pogodi ravno u srce, pamtiti miris nečega što te vraća u neko drugo vrijeme. Nije praktično ni to da ti vožnja vrati glavu na mjesto nakon dana koji te samljeo. Pa ipak, baš takve stvari često drže čovjeka da se ne raspadne u svojoj uredno organiziranoj svakodnevici.

Zato ljudi koji ne razumiju vožnju često zapravo ne razumiju nešto šire: da čovjek ne živi samo od smisla koji se može objasniti tablicom. Neke stvari nemaju “korist” u uskom smislu riječi. Imaju vrijednost, a to nije isto.

Naravno, postoji i druga strana svega ovoga - realan strah, rizik. Postoji razlog zašto partneri, roditelji ili prijatelji ponekad reagiraju napeto, kritično ili hladno. Ne zato što žele ubiti nečiju radost, nego zato što ne mogu podnijeti ideju da postoji nešto što vole, a ne mogu to zaštititi. I to također vrijedi razumjeti. Nisu sve osude zlonamjerne, neke dolaze iz nemoći, neke iz ljubavi koja se krivo izražava, ili iz vlastitog odnosa prema opasnosti. A neke iz potrebe da se svijet održi pod kontrolom.

Ali i dalje ostaje ista točka: činjenica da rizik postoji ne znači da su motivi površni. Ako nešto nije sigurno ne znači da je glupo. Činjenica da to ti ne bi izabrao ne znači da znaš zašto je nekome drugome važno.

I tu negdje vozači pucaju. Ne zbog toga što ih netko ne podržava, nego zbog toga što ih svodi na karikaturu - na klinca koji se nije izživio, na tipa koji nešto dokazuje, koji “nije prerastao fazu”. To je ono što bode. Ne nerazumijevanje samo po sebi, nego samouvjerenost i uskogrudnost s kojom dolazi, kao da je sve već presuđeno bez da je itko stvarno pitao što čovjek pronađe kad stavi kacigu i krene.

A puno nas pronađe isto: manje buke, manje glume, manje viška, više fokusa, više prisutnosti. Više onog rijetkog osjećaja da si točno tamo gdje jesi, bez potrebe da išta dodatno objašnjavaš.

Možda baš zato neki ljudi nikad neće razumjeti zašto vozimo motor. Ne zato što su nužno zatvoreni, nego zato što pokušavaju razumjeti iskustvo kroz krive kategorije. Vide stroj, a ne stanje. Vide opasnost, a ne mir. Vide buku, a ne tišinu koju čovjek napokon nađe u sebi dok vozi.