Granica između hrabrosti i ludosti: gdje odgovorni motorist povlači crtu?

Negdje između tebe, ceste i onog glupog “ajmo još malo”, stoji najvažnija stvar u motociklizmu: tanka, jedva vidljiva, ali brutalno važna granica između hrabrosti i ludosti.

Puno ljudi izvana misli da motoristi tu granicu ne vide i predrasude rade svoje. Za njih su svi isti: opasni, ludi, neodgovorni, ali svaki motorist koji je dovoljno dugo u sedlu zna da to nije istina. Pravo pitanje nije voziš li brzo ili sporo, nego gdje točno ti povlačiš svoju crtu?

Mit o “pravom” motoristu

Odmalena nas bombardiraju slikama “pravih” motorista. Filmovi, reklame, spotovi, magazini, svi imaju isti obrazac: opasan, samouvjeren lik, kožna jakna, preglasan motor, prebrza vožnja, bez i trunke straha u očima. Hrabrost se prikazuje kao potpuno odsutstvo straha, kao potreba da ideš preko granice jer drukčije nije zanimljivo. Ali stvarni život nema montažu, nema kaskadere i nema “take two”.

U stvarnom životu, pravi motorist često izgleda potpuno drugačije. To je čovjek koji će usred sezone reći “neću danas, umoran sam”. To je žena koja će na parkiralištu priznati da joj je ruta preduga i da se ne osjeća dobro. To je onaj tihi iz susjedstva koji uvijek obuče kompletnu opremu, bez obzira na vrućinu.

I tu kreće lagana kontroverza: jesu li ti ljudi kukavice ili su upravo oni najhrabriji među nama?

Kako izgleda hrabrost na motoru?

Hrabrost na motoru nije kad ignoriraš intuiciju i strah. Hrabrost je kad ih poslušaš.

Strah ti kaže: “Ne poznaješ ovu cestu.”
Hrabrost odgovori: “Dobro, idemo sporije.”

Strah šapće: “Preumoran si, danas ti glava nije baš čista.”
Hrabrost kaže: “Ok, motor će pričekati, neću puno izgubiti.”

Hrabrost na motoru znači donositi odluke koje te možda neće učiniti legendom za šankom ili u ekipi, ali će te dovesti kući. Znači stati na kočnicu kad ego urla “Dokaži se!”. Znači priznati sebi "Ne moram svima pokazati što mogu da bih znao tko sam." To je ono o čemu se rijetko priča, jer nije baš seksi. Možda nećeš dobiti sto lajkova na fotku gdje nosiš full zaštitu i pišeš kako si se okrenuo kući jer je počela kiša, ali možda ćeš dobiti nešto malo važnije - još jednu sezonu na svom motoru.

Motociklizam jest opasan - i upravo zato traži više pameti, ne više ludosti

Koliko god mi voljeli govoriti o slobodi, vjetru u kosi i življenju “punim plućima”, postoji jedna brutalno jednostavna istina koju se ne isplati uljepšavati ili zaboraviti: motociklizam je opasan. Ne u teoriji, ne na papiru, nego u praksi. Vozač motora je fizički gol pred posljedicama. Dok u automobilu oko sebe imate lim, airbag, zone gužvanja i stakla, motorist ima kacigu, komad odijela i svoje refleksne pokrete.

To nikako ne znači da treba živjeti u strahu, ali znači da ne smijemo živjeti u iluziji. Jedan nepažljiv vozač automobila, jedan loš potez, jedan trenutak ludosti ili lošeg fokusa, i razlika između “uh, skoro...” i “više ga nema” se svede na par centimetara i par sekundi. Odgovorni motorist si to priznaje. Zna da može voziti savršeno, a da i dalje netko drugi može napraviti grešku. Zna da na svakom izlasku na cestu ulazi u neravnopravnu borbu: metal i masa protiv mesa i kostiju. I baš zato si ne smije lagati da je nepobjediv.

Ludost počinje onog trenutka kad se počneš ponašati kao da se tebi ne može ništa dogoditi.

Ludost počinje tamo gdje prestaje poštovanje

Ludost na motoru ne počinje brzinom, ni konjima, ni nagibom. Ludost počinje na istom onom mjestu gdje prestaje poštovanje prema sebi, prema motoru, prema cesti, drugim vozačima i prema ljudima koji te čekaju doma.

Kad kažeš sebi: “Ma meni se to neće dogoditi.” Kad gledaš snimke padova i ne osjetiš ništa ili se nasmiješ. Kad ti tuđi upozoravajući primjer postane samo "ehhh..." i slijeganje ramenima, a ne lekcija.

Tu već polako ideš preko crte.

Možeš imati najbolju opremu, najjači motor, najnovije gume... Ali ako ti glava nije u vožnji, ako voziš da dokažeš nešto nekome drugome, ako ti je bitnije što će ekipa reći nego što ti tijelo i intuicija govore - to s hrabrošću nema puno veze. To je kockanje s posljedicama koje često nisu samo tvoje.

Pritisak ekipe i tišina koju rijetko priznajemo

Nitko ne voli priznati da ga ekipa vuče. Ali tko god je vozio s drugima zna koliko je lako pomaknuti crtu samo za mrvicu. Znaš onu misao: “Neću ja biti taj koji će usporiti sve”? E, baš tamo se testira hrabrost! Ne u zavoju, ne na brzinomjeru, nego u glavi. Zreli, odgovorni motorist usudi se usporiti, usudi se stati, usudi se reći: “Ljudi, ovo je meni prebrzo.” Možda će netko zakolutati očima ili se nasmijati. Ali dan kad se ne bojiš biti onaj koji je usporio dan je kad si napravio ozbiljan iskorak u svojoj vožnji, za vlastitu sigurnost i sigurnost drugih.

I dok usporavaš, možda ti kroz glavu prođe i slika nekog tko te čeka doma, tko nema pojma kojom si brzinom malo prije prolazio zavoje, ali točno zna koliko bi ga koštalo da ti više se ne vratiš.

Društvene mreže i kult “da ispadnem faca”

Danas se vožnje sve više ne završavaju parkiranjem u garaži, nego uploadom na Instagram, TikTok ili Facebook. Snima se sve: start s semafora, nagibi u zavojima, brzine koje bi realno trebale ostati tajna... I opet neugodno pitanje: za koga je zapravo ta vožnja? Za tebe ili za gledatelje?

Odgovorni motorist nije svetac. I on voli dobar kadar, i on će staviti fotku, i on će podijeliti rutu. Ali tamo gdje ludost preuzima kontrolu je trenutak kad počneš podešavati vožnju zbog sadržaja, a ne zbog osjećaja u kacigi. Kad ti postane normalno “samo još malo brže, da ispadne bolje”. Granica između hrabrosti i ludosti često se prelazi u tišini, u onoj sitnoj odluci koju nitko ne vidi, ali ti je itekako osjećaš.

Tko te čeka doma?

Jedan od najpodcjenjenijih trenutaka u motociklizmu nije gas, nego skidanje kacige pred vratima doma, zvuk ključa u bravi. Onaj uzdah olakšanja nekoga bliskog tko je pratio vrijeme, gledao na mobitel, osluškivao zvuk motora u ulici.

Možda te čeka partner koji se pravi da ne brine, ali uvijek malo zastane kada čuje sirenu u daljini. Možda te čeka dijete koje trči prema tebi, hvata te za ruku, gleda motor kao čarobnu igračku, a tebe kao superjunaka. Možda te čekaju roditelji koji nikad neće razumjeti zašto voziš, ali uvijek u sebi nose onaj isti stari strah. Kad sjedneš na motor, ne sjedaš sam - sa sobom nosiš sve te ljude. Njihove nade, njihove strahove, njihove priče. Kad povučeš gas preko svoje crte, oni nemaju glasa u toj odluci, ali itekako imaju udio u njezinim posljedicama.

Zato je odgovorni motorist često “dosadniji” nego što bi popularni Instagram želio. On bira uživati u vožnji, ne u dokazivanju. Bira uživati u svakom zavoju, ali tako da postoji i sljedeći zavoj. Ne vozi da bi bio najbrži u jednoj sezoni već vozi da bi vozio još godinu, pet, deset...

Osobna crta odgovornog motorista

Za nekoga je crta: nikad nakon alkohola, ni jedna pivica s dečkima.
Za nekoga je crta: kad umor krene, vraćam se.
Za nekog trećeg: ako osjetim da me vuče da dokažem nešto, kontroliram se.

Odgovorni motorist često ima svoj osobni, nepisani kodeks, iako ga možda nikad nije stavio na papir. To je nekoliko jasnih rečenica koje stoje negdje u pozadini mozga i javljaju se točno onda kad je adrenalin najglasniji. Na papiru zvuči to suhoparno. U stvarnosti, to znači da se svjesno odričeš onih par sekundi wow osjećaja da bi dobio godine i godine sigurnog povratka kući svojim najmilijima.

Zašto je toliko teško priznati da se bojiš?

Motoristička kultura, pogotovo među ekipom koja je odrasla na pričama o “neustrašivima”, često ne ostavlja puno prostora za rečenicu: “Strah me.” Ali istina je da se svi boje. Svi imamo svoju točku gdje osjetimo da je dosta. Razlika je samo u tome tko će to priznati, sebi i drugima.

Strah može zakočiti, ali te može i spasiti. Onaj tihi, neugodni osjećaj u grudima često zna više od tvog ega i tuđih komentara, ali ga treba poslušati. Odgovorni motorist neće glumiti kamen. Reći će: “Ovaj zavoj mi se ne sviđa”, “Ova cesta mi baš ne leži”, “Danas nisam ok.” To nije znak slabosti, to je znak da zna koliko jedan trenutak egomanije može koštati.

U čijim očima želiš biti hrabar?

Još jedno pitanje koje rijetko postavljamo naglas: u čijim očima želiš ispasti hrabar?

U očima ekipe, nepoznatih ljudi na internetu ili u očima svoje djece koja te čekaju da se vratiš? Partnera koji te prati lokacijom i diše lakše kad vidi da si došao doma? Roditelja koji nikad neće razumjeti zašto voziš, ali uvijek strepe kad čuju vijest o nesreći motorista? Kad si iskreno odgovoriš na to pitanje, granica između hrabrosti i ludosti odjednom postaje jasnija.

Hrabrost možda izgleda kao brza vožnja nekome tko gleda sa strane. Ali prava hrabrost ponekad izgleda ovako: spustiš brzinu, makneš se u stranu, kažeš “meni je ovo dosta”. Okreneš se kući i kad skineš kacigu, znaš da si danas donio odluku koja možda nikad neće završiti na videu, ali je mogla odlučiti o tvojoj budućnosti.

Tvoja crta, tvoja odgovornost

Motociklizam nikad neće biti potpuno siguran hobi i možda upravo zato toliko privlači. Ali postoji ogromna razlika između prihvaćanja rizika i izlaganja sebe i drugih čistoj gluposti. Granica između hrabrosti i ludosti nije isto mjesto za svakoga. Ali jedno je zajedničko: odgovorni motorist tu crtu ima. Razmišlja o njoj prije nego što okrene ključ, prije nego što stisnei gas, prije nego što krene za ekipom.

Na kraju dana, pitanje nije koliko brzo voziš, nego tko vodi igru, ti ili tvoj ego. I još nešto:

Što ti je važnije: da te pamte po jednoj ludoj vožnji ili po godinama vožnji u kojima si se vraćao doma, skidao kacigu, ostavljao motor u garaži i mirno ulazio kroz ista ona vrata gdje te netko čeka? 

Mi u Novema Nova već više od 20 godina živimo s motorima, kroz prodaju, opremu, ali i kroz vlastite kilometre, promašaje, dobre odluke i lekcije koje dođu tek s vremenom.

Zato uvijek navijamo za isto - vozi pametno, u svom ritmu i tako da se svaki put vratiš doma. Ako razmišljaš koji motor uzeti, što je previše, a što ima smisla za tvoje iskustvo i život, ili ne znaš odakle uopće krenuti s opremom , tu smo da ti iskreno kažemo i predložimo. Na našoj strani volana i pulta je uvijek ista želja: da maksimalno uživaš u sigurnoj i odgovornoj vožnji!