Zašto motoristi vole sami sebi komplicirati život?

Postoji puno jednostavnijih načina za otići na kavu.

Možeš sjesti u auto, upaliti klimu, staviti mobitel na punjač, baciti jaknu na zadnje sjedalo i krenuti. Ako zahladi, pojačaš grijanje. Ako pada kiša, uključiš brisače. Ako trebaš stati u dućan, izađeš, zaključaš auto i gotovo.

S motorom ništa nije baš “gotovo”.

Prvo gledaš prognozu, onda gledaš nebo, jer prognoza ionako često laže. Pa razmišljaš koje rukavice uzeti, ljetne su ugodnije, ali ako se vratiš kasnije, smrznut će ti se prsti. Jakna je sigurna, ali već sad znaš da ćeš se skuhati na prvom semaforu. Kaciga je pod rukom, ključevi su negdje, dokumenti također. U džepovima odjednom nema mjesta ni za što, a sve ti treba.

I onda, nakon te male pripreme koja izvana izgleda kao da krećeš na ekspediciju, a ne do prve ceste, motorist kaže: “Ajmo.”

Nema tu puno logike ako gledamo samo praktičnost. Motor najčešće nije najudobniji izbor, nije najlakši, nije najbezbrižniji. Ne štiti te od vremena, ne prašta nepažnju i ne nudi puno prostora za stvari koje ti “možda zatrebaju”. Motor nije tu da ti pojednostavi dan. Više je tu da ga malo probudi.

Auto te sakrije, motor te izloži

U autu si odvojen od svega - imaš staklo, vrata, lim, izolaciju, glazbu, grijanje, klimu i onaj osjećaj da se svijet događa negdje vani. Na motoru nema tog odmaka.

Osjetiš kad se zrak promijeni, osjetiš miris pokošene trave, benzinske, mokrog asfalta, šume, tuđeg roštilja, traktora ispred sebe i kamiona koji baš nije trebao biti na toj cesti. Osjetiš vjetar, i kad asfalt nije dobar. Osjetiš i svaku glupu odluku vozača ispred tebe malo intenzivnije nego što bi htio.

Nije uvijek filmski. Nekad je samo vruće, nekad bučno ili te žulja rukavica. Nekad ti mušica pogodi vizir točno na sredini i onda stojiš na semaforu i pitaš se zašto nisi išao autom kao normalan čovjek. A onda se semafor zazeleni, izađeš iz gužve, cesta se oslobodi i sve ti je jasno.

To je taj "problem" s motorima - dovoljno je par dobrih kilometara i zaboraviš koliko je sve prije toga bilo nepraktično.

“Idem na kratko” je rečenica kojoj nitko ne vjeruje

Motociklistički “kratki đir” posebna je kategorija laži.

Krene se samo malo, da se motor provoza i da se napuni baterija, odmori glava. Ili se jednostavno iskoristi lijep dan. Nema nekog velikog plana. Sat i pol kasnije čovjek je u drugoj županiji, pije kavu na benzinskoj, gleda motor parkiran ispred sebe i objašnjava sam sebi da se nije baš toliko udaljio.

Kod auta je ruta najčešće nešto što želiš završiti, a kod motora je ruta često razlog zbog kojeg si krenuo. Nije isto voziti se na kavu i voziti se motorom na kavu. Prvo je obaveza ili dogovor, a drugo je mali izgovor.

Zato motoristi često biraju duži put. Ne zato što ne znaju kraći, nego zato što kraći nema zavoje, nema pogled, nema mirniju cestu ni onu dionicu na kojoj se motor i vozač nekako slože pa sve sjedne na svoje mjesto.

I tako onda jedna obična kava odjednom ima priču: “Stali smo tamo, pa smo skrenuli, pa je cesta bila odlična, pa je počelo puhati, pa smo naletjeli na još dvojicu…” Onome tko ne vozi, to zvuči kao ništa posebno, ali onome tko vozi, to je sasvim dovoljno.

Motor traži pažnju koju inače rijetko dajemo

Jedan od razloga zašto ljudi vole motor je taj što na njemu ne možeš baš biti napola prisutan. U autu se čovjek lako izgubi u mislima, razmišlja o poslu, porukama, računima, razgovoru od jučer, kupovini, svemu osim o samoj vožnji. Naravno, i auto traži pažnju, ali auto i puno toga ublaži. Motor ne ublažava toliko i na njemu si stalno uključen. Gledaš dalje, čitaš promet, paziš na pijesak u zavoju. Primijetiš rupu koju u autu ne bi ni registrirao. Znaš da te netko možda nije vidio i znaš da vozač ispred tebe može skrenuti bez žmigavca jer, eto, ljudi rade takve stvari. To zna biti naporno, ali baš zato mnogima i paše.

Motor ti ne dopušta da se previše rasplineš i vraća te u tijelo, u trenutak, na cestu i u ono što se događa ispred tebe, a ne u sto scenarija koji ti se vrte po glavi. Zato se često kaže da vožnja motorom čisti glavu, ne na čaroban način. Problemi ne nestanu zato što si napravio krug, ali na motoru barem nakratko prestaneš stalno živjeti u njima.

Oprema je gnjavaža dok ti ne zatreba

Svatko tko vozi zna tu malu borbu.

Vani je preko 30 stupnjeva, a ti oblačiš jaknu. Navlačiš rukavice, vežeš kacigu. Stojiš na semaforu, sunce prži, a ti se pitaš tko je izmislio asfalt i zašto baš crni.

Lakše bi bilo bez svega toga, ali lakše nije uvijek ljepše i uzbudljivije.

Oprema motoristu komplicira život, to je istina. Treba je obući, nositi, spremiti, održavati. Jakna zauzima mjesto, kaciga smeta kad negdje staneš. Rukavice nestanu baš kad ih tražiš, a kišno odijelo nosiš sto puta bez veze, a sto prvi put ga ne poneseš i naravno da tada padne kiša.

Ipak, oprema nije modni dodatak za dojam, već stvar koju ne želiš testirati, ali želiš imati ako do toga dođe. Kaciga, rukavice, jakna, hlače i čizme ne postoje zato da bi vozač izgledao ozbiljnije - postoje zato što je asfalt uvijek ozbiljan. I to iskusniji vozači jako dobro znaju.

Početnik ponekad pomisli da je oprema pretjerivanje. Iskusniji zna da je jedino pretjerivanje vjerovati da se baš tebi nikad ništa neće dogoditi.

Malo neudobnosti nije uvijek loša stvar

Danas se puno toga radi tako da nam bude što lakše. Sve je na klik, treba biti brzo, mekano, klimatizirano i bez čekanja. Motor nije takav. Motor te ponekad smoči, nekad te ispuše, nekad te umori, ili natjera da staneš na mjesto gdje inače nikad ne bi stao. Ponekad pokvari plan...i baš time stvori uspomenu.

Nitko se posebno ne sjeća vožnje u kojoj je sve bilo savršeno neutralno, ali sjećaš se kad te uhvatila kiša deset kilometara prije doma. Sjećaš se kad si pogrešno skrenuo pa našao bolju cestu i kad si došao doma umoran, gladan i zadovoljan bez nekog velikog razloga.

To je teško objasniti nekome tko motociklizam promatra samo kroz opasnost ili nepraktičnost. Motor nije udoban na način na koji je udoban auto, ali daje drugu vrstu zadovoljstva. Malo si više sudjelovao u danu, a ne samo prošao kroz njega.

Ima tu i tvrdoglavosti, budimo realni

Naravno, nije sve duboka psihologija. Motoristi znaju biti tvrdoglavi.

Vozit će i kad bi bilo pametnije pričekati, krenut će iako se oblaci skupljaju. Reći će da nije hladno, dok im se prsti ne počnu svađati s mozgom. Tvrdit će da nisu umorni, a već treći put promašuju izlaz. To nije uvijek simpatično. Nekad je, moramo biti iskreni, jednostavno glupo.

Dobar vozač ne dokazuje se time koliko može izdržati. Dobar vozač zna kad treba stati, usporiti, okrenuti se ili priznati da danas nije dan. Motor traži karakter, ali ne traži glumljenje heroja. Ipak, ta mala tvrdoglavost dio je motociklističkog mentaliteta. Ne u smislu da se ide glavom kroz zid, nego u smislu da se ne traži savršeni uvjet za svaki dobar trenutak.

Kiša može pokvariti plan, ali ne mora pokvariti dan.

Zašto onda sve to radimo?

Zato što motor daje osjećaj koji je teško objasniti nekome tko ga nije doživio.

To je onaj trenutak kad izađeš iz grada i gužva ostane iza tebe, a motor se smiri u ritmu ceste. Kad prestaneš razmišljati o porukama, poslu, obavezama i shvatiš da ti nije trebao savršen plan, samo malo vremena i otvorena cesta. Motoristi si kompliciraju život jer im ta komplikacija ustvari nešto vraća - osjećaj slobode, fokus, kontakt sa sobom. Vraća malu avanturu u dan koji bi inače bio običan.

Da, motor traži više od tebe. Više pažnje, više opreme, više planiranja, više tolerancije na vremenske uvjete, ali zauzvrat daje i više osjećaja, više priče, više prisutnosti i više života u svakom kilometru.

Zato motoristi opet biraju motor. Čak i kad je nepraktično, i kad prijeti kiša, i kad bi autom bilo lakše.

Jer lakše nije uvijek bolje.