Koliko smo zapravo dobri vozači motocikla?

Gotovo svaki motociklist poznaje nekoga tko vozi odlično, barem prema vlastitim riječima. Ima tisuće kilometara iza sebe, prošao je sve moguće ceste, vozio po kiši, vrućini i hladnoći, a poneki zavoj poznaje bolje nego vlastiti prilaz kući i, naravno, nikada nije imao ozbiljnijih problema. Možda smo i sami takvi. 

Većina nas vjeruje da dobro vozi motocikl - neki će to otvoreno reći, drugi će biti skromniji, ali rijetko ćete upoznati vozača koji za sebe iskreno misli da je ispodprosječan. Problem je u tome što osjećaj da smo dobri vozači i stvarna sposobnost upravljanja motociklom nisu nužno ista stvar. Možemo voziti dvadeset godina, prijeći stotine tisuća kilometara i pritom razviti neke vrlo loše navike. Možemo biti brzi kroz zavoje, a potpuno nespremni na naglo kočenje ili imati izvrstan osjećaj za motocikl, ali pogrešno procjenjivati prometne situacije. I možda najvažnije, možemo godinama voziti bez nezgode, a da nikada nismo morali provjeriti koliko smo zaista sposobni kada nešto pođe po zlu. Pa kako onda znati koliko smo zapravo dobri?

Godine iskustva nisu isto što i godine učenja

Jedan od najčešćih argumenata među motociklistima glasi: „Vozim već dvadeset godina.” To svakako nešto znači. Iskustvo donosi poznavanje motocikla, prometnih situacija, ponašanja drugih sudionika u prometu i brojnih sitnica koje početnik tek treba naučiti, ali postoji važna razlika između dvadeset godina aktivnog usavršavanja i jedne godine iskustva koju smo ponovili dvadeset puta.

Zamislimo vozača koji svakog vikenda prolazi istu rutu. Poznaje svaki zavoj, svaku neravninu i svaku dionicu na kojoj se može malo opustiti. Nakon nekoliko godina tom cestom prolazi brzo, sigurno i bez razmišljanja. Znači li to da je izvrstan motociklist? Možda, ali možda je samo postao iznimno dobar u vožnji jedne poznate ceste. Što će se dogoditi kada naiđe na nepoznat zavoj koji se zatvara više nego što očekuje? Kada asfalt bude hladniji nego inače? Kada se iza nepreglednog zavoja nalazi zaustavljeno vozilo?

Rutina je korisna dok nas ne uvjeri da više nemamo što naučiti. Iskustvo nas može učiniti boljim vozačima, ali samo ako iz njega doista nešto učimo.

Zašto gotovo svi mislimo da vozimo bolje od prosjeka?

Precjenjivanje vlastitih sposobnosti nije karakteristično samo za motocikliste. Ljudi često imaju optimističniju sliku o vlastitom znanju, vještinama i procjenama nego što bi objektivna provjera pokazala, a u prometu to može biti posebno nezgodno. Istraživanje o stavovima motociklista provedeno u australskom Novom Južnom Walesu pokazalo je da je 56 % ispitanih vozača vlastitu vozačku sposobnost ocijenilo s najmanje 8 od 10. Prosječna samoprocjena bila je 7,5. To ne dokazuje da svi ti vozači precjenjuju svoje sposobnosti, ali pokazuje koliko visoko mnogi motociklisti vrednuju vlastitu vožnju. Još je zanimljivije što je isto istraživanje prepoznalo pretjerano samopouzdanje kao jedan od čimbenika koji mogu pridonijeti nenamjernom preuzimanju rizika.

Zašto se to događa? Zato što naš mozak često procjenjuje sposobnost prema rezultatu. Ako smo kroz zavoj prošli brzo i nismo pali, zaključujemo da smo dobro vozili. Ako smo prestigli automobil na kratkoj dionici i sve je prošlo u redu, smatramo da smo dobro procijenili situaciju. No dobar ishod ne dokazuje uvijek da je odluka bila dobra. Ponekad smo zaista postupili ispravno, a ponekad smo jednostavno imali sreće. Problem nastaje kada sreću počnemo smatrati vlastitom vještinom.

Brza vožnja nije dokaz dobre tehnike

Postoji nešto gotovo automatsko u načinu na koji motociklisti procjenjuju druge vozače. Onaj tko je najbrži na zavojitoj cesti često dobiva status najboljeg vozača u društvu. Ali je li brzina doista najbolji pokazatelj vozačke sposobnosti?

Vozač može imati odličan osjećaj za nagib motocikla, precizno birati putanju i dobro upravljati gasom. Sve su to stvarne vještine, no ako istodobno ulazi u nepregledne zavoje brzinom koja mu ne dopušta zaustavljanje unutar vidljive udaljenosti, njegova tehnika ne može poništiti lošu procjenu rizika. S druge strane, motociklist koji vozi sporije možda ima jednako dobru tehniku, ali jednostavno ostavlja veći prostor za pogrešku.

Na javnoj cesti ne postoji nagrada za najbrži prolazak zavoja, postoji samo pitanje koliko si mogućnosti ostavio sebi ako se dogodi nešto nepredviđeno. Dobar vozač ne mora stalno dokazivati koliko brzo može voziti, mnogo je važnije da zna kada brzinu treba smanjiti.

Znamo li uopće pravilno zakočiti u nuždi?

Jedno od najneugodnijih pitanja koje motociklist može postaviti sam sebi jest: kada sam posljednji put vježbao snažno, kontrolirano kočenje? Ne govorimo o uobičajenom usporavanju pred semaforom ili raskrižjem, već o situaciji u kojoj automobil iznenada izađe s parkirališta, vozilo ispred nas naglo stane ili se na cesti pojavi prepreka. U tom trenutku nema mnogo prostora za razmišljanje.

Vozač mora brzo prepoznati opasnost, reagirati i iskoristiti raspoloživo prianjanje guma bez gubitka kontrole nad motociklom. Mnogi motociklisti nikada nisu sustavno vježbali takvo kočenje nakon polaganja vozačkog ispita. To ne znači da nužno loše koče - znači da možda nemaju jasnu predodžbu o vlastitim sposobnostima kada je situacija stvarno hitna. Moderni ABS pritom predstavlja značajnu pomoć, osobito kada postoji rizik od blokiranja kotača. Međutim, ABS ne može nadoknaditi preveliku brzinu, zakašnjelu reakciju ili nedostatak prostora za zaustavljanje.

Način na koji motocikl koči ovisi o brojnim čimbenicima: podlozi, gumama, opterećenju, brzini, nagibu motocikla i primjeni kočnica. Zato je povremena vježba kočenja, u sigurnom i kontroliranom okruženju, puno korisnija od uvjerenja da ćemo se već nekako snaći kada bude trebalo, a upravo je to uvjerenje iznenađujuće često.

Zavoji otkrivaju više nego što mislimo

Za mnoge motocikliste zavoji su najljepši dio vožnje. Upravo u zavoju najbolje se osjeti povezanost vozača, motocikla i ceste. Pravilno odabrana putanja, mirno upravljanje i dobar izlazak iz zavoja mogu pružiti iznimno zadovoljstvo, ali zavoji su i mjesto na kojem precjenjivanje vlastitih sposobnosti brzo postaje problem.

Jedna od čestih pogrešaka jest ulazak u zavoj s prevelikom brzinom za raspoloživu preglednost. Vozač potom shvati da je zavoj oštriji nego što je očekivao. Odjednom se javlja napetost, pogled se usmjerava prema rubu ceste, ruke postaju ukočene, a vozač počinje razmišljati o svemu osim o tome kamo motocikl treba voditi.

Sposobnost prolaska kroz zavoj ne podrazumijeva samo naginjanje motocikla. Ona uključuje pravodobnu procjenu brzine, preglednosti, podloge, putanje i prostora koji nam ostaje ako se situacija promijeni. Dobar vozač razumije da zavoj ne završava na mjestu gdje ga trenutačno vidi, i još važnije, ne vozi svaki zavoj kao da se nalazi na zatvorenoj stazi.

Najopasnija rečenica: „Znam tu cestu”

Koliko ste puta čuli nekoga da kaže kako određenu cestu poznaje napamet? To može biti cesta kojom svakodnevno odlazi na posao, omiljena vikend-ruta ili dionica koju je prošao stotinu puta. Poznavanje ceste svakako pomaže - znamo gdje su nepregledni zavoji, promjene nagiba i problematična raskrižja.

Međutim, asfalt se mijenja. Na njemu se mogu pojaviti pijesak, šljunak, ulje, lišće ili voda, mogu nastati nova oštećenja i promet se mijenja iz minute u minutu. Cesta koju poznajemo nije ista cesta svaki put kada njome prolazimo, a osjećaj poznatog okruženja može nas potaknuti da manje pažljivo promatramo ono što se događa ispred nas. Upravo tu nastaje paradoks: ponekad smo oprezniji na nepoznatoj cesti, gdje unaprijed očekujemo iznenađenja, nego na onoj kojom vozimo godinama. Poznavanje rute trebalo bi nam pomagati da bolje predviđamo opasnosti, a ne da ih prestanemo tražiti.

Što kada vozimo u grupi?

Grupna vožnja ima posebnu čar. Nekoliko motocikala, dobra ruta, zajednička stajanja i osjećaj pripadnosti, ali i ona donosi i problem o kojem se ne govori dovoljno. Vozači različitih sposobnosti često pokušavaju održavati isti tempo. Zamislimo grupu od šest motociklista - prvi vozač ima mnogo iskustva i vrlo je siguran u zavojima, drugi ga bez problema prati, treći već povremeno zaostaje. Četvrti vidi da se razmak povećava i počinje voziti nešto brže nego što mu odgovara jer ne želi biti osoba zbog koje će svi čekati.

Tu više ne govorimo samo o tehnici vožnje, nego i o pritisku koji vozač osjeća. Pokušaj da pratimo bržeg motociklista ne znači da ćemo automatski razviti njegove sposobnosti. Naprotiv, možemo se dovesti u situacije za koje još nismo spremni. Dobra grupa ne bi trebala funkcionirati prema pravilu da najsporiji mora sustići najbržeg. Iskusniji vozači trebali bi prilagoditi tempo i dogovoriti mjesta okupljanja, a svaki sudionik mora imati slobodu voziti vlastitim sigurnim ritmom. Ako zbog drugih voziš brže nego što želiš, problem nije u tome što si prespor. Problem je u tome što više ne donosiš odluke isključivo prema vlastitim sposobnostima i uvjetima na cesti.

Velik motocikl ne znači velikog vozača

Snaga i veličina motocikla često imaju određenu težinu u motociklističkom društvu. Netko vozi 300 kubika, netko 650, a netko više od 1000, a razlike u performansama mogu biti ogromne. Ali kubikaža nije mjerna jedinica vozačkog znanja. Vozač snažnog sportskog motocikla može imati poteškoća s polukružnim okretanjem na uskoj cesti, vlasnik velikog touring motocikla možda nikada nije vježbao izbjegavanje prepreke, a netko tko na ravnici bez problema ubrza do vrlo velikih brzina možda nije siguran pri manevriranju brzinom hoda.

S druge strane, iskusni vozač manjeg motocikla može pokazati izvrsnu ravnotežu, preciznost i kontrolu. Naravno, različiti motocikli zahtijevaju drukčije tehnike i prilagodbu. Činjenica da možemo upravljati snažnim motociklom ne govori automatski koliko dobro razumijemo promet, procjenjujemo rizik ili reagiramo u nepredviđenim situacijama. Motocikl može imati 150 konjskih snaga, ali nijedna od njih ne može umjesto vozača donijeti pametnu odluku.

Jesmo li postali previše sigurni zbog moderne elektronike?

Današnji motocikli mogu biti opremljeni ABS-om, kontrolom proklizavanja, različitim načinima rada motora, elektronički upravljanim ovjesom i drugim sustavima pomoći. To su korisne tehnologije koje mogu poboljšati kontrolu i povećati sigurnosnu rezervu u određenim situacijama, no postoji jedna važna razlika između pomoći i nepogrešivosti. Ako elektronika uspješno intervenira nekoliko puta, vozač može steći dojam da motocikl ima mnogo veće mogućnosti nego što ih stvarni uvjeti dopuštaju.

Kontrola proklizavanja ne može stvoriti prianjanje koje ne postoji, ABS ne uklanja potrebu za pravodobnim kočenjem, ni najnapredniji ovjes ne može promijeniti činjenicu da vozač ulazi prebrzo u nepregledan zavoj. Elektronika nam može pomoći da lakše ispravimo određene pogreške, ali nije zamjena za procjenu situacije. Dobar vozač koristi tehnologiju kao dodatnu zaštitu, a ne kao opravdanje da stalno vozi bliže granici.

Zašto nas godine bez nezgode mogu zavarati?

„Nikada nisam pao.” To je lijepa stvar za moći reći, i neka tako ostane. Međutim, odsutnost nezgoda nije savršen pokazatelj vozačke sposobnosti. Na ishod vožnje utječu brojni čimbenici - neki vozači godišnje prelaze nekoliko tisuća kilometara, drugi nekoliko desetaka tisuća. Netko vozi samo po suhom i lijepom vremenu, a netko svakodnevno prolazi gradske gužve. Različita izloženost znači i različite prilike za susret s opasnošću.

Također, možemo godinama donositi odluke koje nepotrebno povećavaju rizik, a da se pritom ništa ozbiljno ne dogodi. Ako se nekoliko puta provučemo kroz opasnu situaciju bez posljedica, lako je zaključiti da imamo izvrsnu procjenu. Možda smo je doista imali, a možda se samo nijednom nije pojavio dodatni čimbenik koji bi situaciju pretvorio u nesreću. Zato je korisnije prisjetiti se vlastitih bliskih susreta s opasnošću nego brojati samo padove. Koliko smo puta morali naglo kočiti? Koliko puta nas je zavoj iznenadio? Koliko smo puta prekasno uočili automobil, pješaka ili promjenu podloge? Takve situacije mogu biti vrijedne lekcije, osobito ako ih ne zaboravimo čim se puls vrati u normalu.

Dobar motociklist ne mora biti savršen, ali mora znati što ne zna

Zanimljivo je da iskusniji i stvarno vještiji vozači često bolje razumiju koliko je vožnja motocikla složena. Svjesni su da se uvjeti neprestano mijenjaju i da čak ni dobra tehnika ne može jamčiti pozitivan ishod svake situacije. Istraživanja percepcije opasnosti kod motociklista pokazuju da iskustvo može pridonijeti ranijem prepoznavanju opasnosti i boljoj procjeni kritičnosti prometnih situacija i to je važan dio vozačke zrelosti.

Nije dovoljno znati upravljati motociklom, potrebno je prepoznati trenutak kada vlastite sposobnosti možda neće biti dovoljne. Vozač koji priznaje da mu mokra cesta stvara nelagodu nije nužno loš vozač, onaj koji odluči ne pratiti bržu grupu ne pokazuje slabost, a motociklist koji nakon deset ili dvadeset godina vožnje ode na dodatnu edukaciju ne priznaje da ne zna voziti. Pokazuje da još uvijek želi učiti. Možda je upravo to jedna od najvećih razlika između stvarnog iskustva i samouvjerenosti.

Kako realnije procijeniti vlastitu vozačku sposobnost?

Ne postoji jednostavna ocjena koja će nam reći jesmo li dobar motociklist. Brzina, broj kilometara i godine posjedovanja vozačke dozvole sami po sebi nisu dovoljni.

Ali postoje pitanja koja nam mogu pomoći da budemo objektivniji.

1. Kada ste posljednji put namjerno vježbali neku vozačku vještinu?

Ako je odgovor „u autoškoli”, možda je vrijeme da razmislite o dodatnom treningu.

2. Možete li sigurno i kontrolirano manevrirati motociklom pri vrlo maloj brzini?

Okretanje, ravnoteža i precizno upravljanje važni su dijelovi vožnje, iako ne izgledaju posebno atraktivno.

3. Znate li kako se vaš motocikl ponaša pri snažnom kočenju?

Poznavanje vlastitog motocikla važno je i pri uobičajenoj vožnji i u nepredviđenim situacijama. Za uvježbavanje zahtjevnijih manevara najbolje je odabrati organizirani trening pod stručnim nadzorom.

4. Znate li prepoznati kada vozite iznad vlastite zone ugode?

Napetost, zakašnjele reakcije, nepravilne putanje i osjećaj da stalno morate sustizati situaciju mogu biti znakovi da tempo nije primjeren.

5. Možete li bez problema priznati da je netko drugi bolji vozač?

Nema ničeg lošeg u tome da netko s manje godina iskustva ima bolju tehniku ili bolje razvijene pojedine vještine.

6. Donosite li odluke prema uvjetima na cesti ili prema tempu drugih?

Ako vam je važnije ostati uz grupu nego zadržati vlastitu sigurnosnu rezervu, vrijedi razmisliti o prioritetima.

7. Kada ste posljednji put promijenili neku svoju vozačku naviku?

Učenje podrazumijeva i spremnost da prepoznamo postupke koje smo godinama smatrali ispravnima, a koji možda nisu najbolji. Odgovori na ova pitanja neće vas pretvoriti u profesionalnog vozača, ali mogu pokazati gdje postoji prostor za napredak.

Najbolji vozači često su oni koji nemaju potrebu dokazivati se

Motocikl pruža osjećaj slobode kakav je teško usporediti s drugim načinima prijevoza, i upravo je zato šteta kada vožnju pretvorimo u stalno odmjeravanje sposobnosti. Tko se više naginje, tko je brži, tko ima snažniji motocikl, tko je prošao više kilometara, tko se ne boji kiše? Takva pitanja mogu biti zabavna tema razgovora, ali malo govore o tome tko je doista dobar vozač. Prava sposobnost često se vidi u manje atraktivnim trenucima.

U tome što je vozač na vrijeme usporio. Što je uočio potencijalnu opasnost prije nego što je postala stvarna, što je ostavio dovoljno prostora za reakciju i nije podlegao pritisku grupe. Što nije pokušavao dokazati da može nešto što toga dana, na toj cesti i u tim uvjetima možda nije trebao pokušavati. Nije svaki dobar vozač spor niti je svaki brz vozač loš. Razlika je u tome zna li vozač procijeniti kada, gdje i koliko može koristiti svoje sposobnosti, a pritom zadržati potrebnu sigurnosnu rezervu i zna li prihvatiti da uvijek postoji nešto što ne može predvidjeti.

Zaključak: možda je vrijeme da prestanemo brojati kilometre

Kilometri su važni, iskustvo je važno. Dobra tehnika, kvalitetan motocikl i moderna elektronika također imaju svoje mjesto, ali ništa od toga pojedinačno ne čini dobrog motociklista. Vožnja motocikla kombinacija je znanja, iskustva, koordinacije, koncentracije, samokontrole i neprestane procjene rizika. Neke vještine razvijamo godinama, druge možemo zapostaviti ako ih ne koristimo dovoljno često.

Zato pitanje „Koliko dugo voziš?” možda nije najbolje mjerilo nečijeg znanja. Puno zanimljivije bilo bi pitati: „Što si posljednje naučio o vožnji motocikla?”. Ako je odgovor da već godinama nismo naučili ništa novo, to možda ne znači da smo savladali sve, možda samo predugo nismo preispitali ono što mislimo da znamo.